Foto: Olga Danylenko / Shutterstock.com
Sjedim u travi i gledam kako stršljen leti oko mene.
Nisam alergična na ubode insekata, rekoh si. I kako mi je to prošlo kroz misli tako su se u mojoj glavi počele rojiti, baš poput osa i stršljena, i druge misli.
“Pa ja mogu sjediti tu neometano i ne strahovati za vlastiti život i zdravlje. Mogu sad pasti s ove ograde, ali neću. Mogu jesti orašaste plodove bez da se ugušim. Mogu gledati titrajuće slike bez da mi krene epileptični napadaj. Mogu hodati bez bolova. Ustajem sama iz kreveta. Ne trebam pomoć oko osnovnih stvari poput odlaska na wc, hranjenja, odijevanja… Zapravo, (skoro) sve mogu sama!”
Obuzeo me neki val zahvalnosti za sve što imam u životu, i kako sam rođena, kakva me genetika potrefila, kakve sam odluke izabrala… I sve to gledajući jednog stršljena kako zuji oko mene.
Nije se moralo dogoditi ne znam što da bih to uvidjela. U tom trenutku bila sam potpuno sama, izuzev stršljena i ostalih sitnih životinja oko mene, i došla sam do zaključka da se nemam pravo žaliti. Tu sam. Oko mene, tako i oko svih nas, konstantno vrebaju opasnosti.
U svakom trenutku se može dogoditi nešto pogubno, a ipak ne dogodi se. Za sada mi se nije dogodilo i zahvalna sam na tome. Toliko zahvalna da se bojim da to ne mogu riječima opisati.
Prije par godina bila sam na sprovodu prijateljice. Jedna od onih “glupih” smrti. Sve je bilo OK, normalan i miran život, žena u svojim četrdesetima i onda odjednom, doslovno u par sati, strava i užas. Nema je zbog uboda ose. Pala je u šok i liječnici nisu bili dovoljno blizu i brzi da bi ju se spasilo.
Tri dana kasnije stajali smo svi oko lijesa, bilo je ljeto i vruće. Šokirani svi kako je sad odjednom nema i kakva je to “glupa” smrt. I onda su mi oči odletjele prema onoj posudi s laticama oko koje je zujala ni manje ni više nego osa. Kakva ironija, pomislih. Znam da nisam jedina koja je to pomislila.
Nažalost, takvih primjera “glupih” smrti ima na svakom koraku. I bit će ih. Uvijek će nama koji nismo alergični, bolesni ili samo nismo pehisti, nama će te smrti biti “glupe” i neobjašnjive. A zapravo, one uopće nisu glupe i trebali bismo ih, ako već ni za što drugo, iskoristiti da naučimo koliko nam je odlično i koliko smo sretni jer smo baš takvi kakvi jesmo. Čak i s “manama” i nesavršeni, jer smo tu.
Postoji razlog, nazovimo ga kako hoćemo, zašto smo baš sada tu i ovako.
Znam, ispada kao da sam doživjela prosvjetljenje onog dana kad sam se družila sa stršljenom, ali možda i jesam. Stvarno sam u tom trenutku postala svjesna i sretna jer se mogu izvaliti na livadu i samo gledati u nebo. Sretna jer neću morati nikoga zvati da me digne već ću se sama ustati.
Zahvalna jer me ništa ne boli, a ako i boli, proći će. Mora proći jer ja želim da prođe, što god to bilo.
Sjedim sad, u kutku sobe, tipkam ovaj tekst i sretna sam jer me obasjava sunčeva svjetlost. Osjetim toplinu na obrazu, živa sam. Lete tu i neki smrdljivi Martini (btw, piše li se to velikim slovom? ), neka ih, vidim ih, znači da sam živa i da je sve dobro.
Znači da je stigla jesen, ne znam koja više po redu i da imam tu sreću, a nemaju je svi, da je gledam koliko je divna. To možeš i ti, bez obzira na sve.
Do idućeg puta, uživaj u malim stvarima jer su, zapravo, jako velike.
Zagrljaj,
A.
Tekst je preuzet s Blogledala.
